Za sve informacije možete se obratiti „Studiju
Zdravlja",
Ulica Jagićeva 5 (preko puta
pijace Đeram), kontakt
MIŠLJENJE PROF. DR
JOSIPA BERGERA O VREDNOSTI
PSIHOTERAPIJE
OPISANE U KNJIZI
ZORANA STOJANOVIĆA „ZAŠTO PATIMO"
„Zoki
terapija"
„Zapisnici
o psihoterapiji koju je vodio
Zoran Stojanović (Zoki ili Kiza)
su zanimljivo i izazovno štivo
koje budi radoznalost,
iznenađenje, čuđenje, sumnju ali
i kritičan odnos.
Ovi zapisi prenose
preživljavanja, zablude,
rastrzanost i pozamašnu
iracionalnost i konfuznost
pacijenata, mahom mladića i
devojaka. Oni su bili klijenti
koji su u stanju duševne krize,
nemoćni da se toga sami
oslobode, došli terapeutu
tražeći pomoć, rasterećenje i
pouku za izlaz iz začaranog
kruga mentalne patnje. Prema
ovim dnevnicima oni su pod
uticajem terapeuta uspeli da
izađu iz stanja krize,
privremeno ili trajno.
Iz priloženih terapijskih
zapisnika vidimo da terapeut
svoj posao obavlja: dosledno,
energično, samopouzdano i
kombinovanjem direktivnosti sa
emotivnim angažovanjern koje
prenosi klijentima.
Karakteristika ove terapije je
jaka konfrontacija odbrana i
otpora sa insistiranjem na
istinitosti iskaza. To je jedan
od uslova na koji klijent treba
da da svoj pristanak pre nego
što terapija počinje,
potpisivanjem "terapijskog
ugovora".
Treba znati da svaki
psihoterapijski postupak
podrazumeva da postoje otpori
koji otežavaju ili onemogućavaju
da se jezgro psihološkog stanja
klijenta otkrije, razreši i
eliminiše. Tradicionalni otpor
prema terapiji terapeut suzbija
uspostavljanjem poverenja,
iskrenosti ili "istinitosti" do
one mere koju pacijent može da
podnese u datoj situaciji i
odnosu. U ovoj terapiji
primenjivano je načelo da bez
iskrenog poverenja i izražavanja
osećanja i mišljenja klijenta,
nema izlaza iz zatvorenog kruga
neautentičnosti i "neurotične
patnje". To načelo je dobro
poznato u tretmanu neurotskih
poremećaja od Frojda, Rajha,
Rodžersa, Janova i drugih.
U terapiji Zorana Stojanovića
impresionira trajanje seansi i
intenzitet komunikacija sa obe
strane, kao i gotovo jednodušno
pozitivna ocena koje su mladi
klijenti u pismenoj formi dali o
terapeutu, o terapiji i
vrednosti iskustva koja su
imali.
Treba imati u vidu da uspeh
psihoterapije zavisi od mnogih
činilaca - i da nema takve
terapije koja postiže potpuni
uspeh kod svih lečenih.
Terapeut Stojanović navodi da
koristi jedan brižljivo
osmišljen prijemni kriterijum
dopunjen obavezom klijenta da
pre početka terapije prihvati
pismeni ugovor o uslovima
saradnje.
Izuzetnu uspešnost prikazane
terapije možemo da
pripišemo samom terapijskom
postupku koji je u nekim
elementima sasvim osoben.
Terapijski pristup autora je
eklektičan, postavljen kao sklop
različitih psihoterapijskih
tehnika.
Međutim, ono što Kizinu
eklektičku terapiju čini
posebnom je terapijski stil i
ličnost terapeuta, koja sve
elemente primenjuje na jedan
poseban način.
Susret klijenata sa takvim
terapeutom može da objasni
fascinaciju mladih pacijenata
koji pod harizmatičnim uticajem
- katarzično menjaju odnos prema
potisnutom aspektu svoje
ličnosti. Ukratko, način rada
Zorana Stojanovića je mešavina
psihoterapijske tradicije i
isceliteljskog stila i
fanatizma.
Zato zaključujemo da je sama
ličnost terapeuta najvažniji
činilac kojim se može tumačiti
rezultat ove terapije. Naravno,
ako je individualnost bitni
činilac onda rezultat ne može da
se objašnjava metodom već
talentom ili nekim drugim ličnim
svojstvom izvođača.
Zato se i postavlja pitanje: da
li još neko sem Zorana
Stojanovića, radeći po pravilima
po kojima on vrši terapiju
klijenata, može očekivati iste
rezultate? Koliko znam takav ne
postoji, jer Zoran Stojanović
nije nikom preneo svoj metod,
niti je neko drugi taj metod sam
otkrio. Ali, šta bi se desilo da
je Z. S. obučio pomoćnika koji
bi radio na isti način sa
njegovim klijentima?
Uveren sam da bi rezultat
terapije uvek pokazivao da
učinak zavisi od faktora koji se
zove Zoran Stojanović, a ne od
metodskog postupka.
U
postupku odnosa Stojanovića sa
pacijentima terapijski
najvažniji doprinos promenama,
ukazujemo na nekoliko mogućih
odlika: Na prvom mestu je stroga
uslovljenost primanja na
terapiju sa nizom ograničenja
poznatih manevara - kojima
pacijenti izvrdavaju pravu
saradnju ili izražavaju otpor.
Na drugom mestu je potpuna
predanost zadatku kojim Zoran
vodi terapiju i njegov zahtev da
ga pacijent u tome sledi. Na
trećem mestu je intenzivnost
terapijske seanse koja se umesto
uobičajenih pola do jednog sata
produžava prosečno na tri do pet
sati kontinuiranog rada. Ovakav
pritisak na održavanju kontakta
je preveliki izazov za
izvrdavanja kojim se pacijenti
sa psihološkim smetnjama
uobičajeno služe. To je način
iscrpljivanja otpora koji Kiza
koristi srazmemo ispoljenom
otporu pacijenta. Ovako se
iscrpljuje i terapeut, ali ako
ovaj ima takav spasilački ili
borilački temperament kao
Stojanović, onda je to „borba na
život i smrt" pri čemu su motivi
terapeuta časniji.
Četvrto, Stojanović u radu
koristi intenzivnu konfrontaciju
i intenzivnu afektivnu
stimulaciju jednom varijantom
bioenergetske erotske
senzibilizacije.
Taj način energiziranja je moćna
intervencija koja je ključ za
energetski depo osećajnih
potreba pacijenata.
Ovaj postupak predstavlja
"invaziju privatnosti" i zbog
toga ga drugi ne koriste. Ovu
intervenciju objašnjava
činjenica da Zoran ima iza sebe
preko petnaest godina prakse
višeg medicinskog tehničara na
Odseku za urinarne i polne
bolesti u Zavodu za zaštitu
Zdravlja Srbije u Beogradu, te
mu bioenergetski dodir pacijenta
- nije zastrašujući tabu, kao za
ostale terapeute koji takva
iskustva nisu imali.
Komentar zaslužuje i terapijsko
načelo koga se Zoran dosledno
pridržava, a to je "iskrenost
bez ostatka" koje potseća na
ispovest. Taj postupak je u
terapiji koju prikazuje u svojim
zapisima zamišljen kao brisanje
neizbežnog otpora klijenta u
terapiji. Otpor, neiskrenost,
izvrdavanje, prikazivanje
izvestačene slike o sebi od
strane klijenata je stari
problem psihoterapije. Postoje
mnogi ponuđeni načini rada sa
otporima. Neki su predloži
"meki", a drugi su "tvrđi" i
konfrontirajući. Zoran je
izabrao brži i "tvrđi" način i
time je nešto dobio a nešto
izgubio. Evidentno da je odabrao
strategiju "blic kriga" koja se
ogleda u vrlo aktivnom nastupu
terapeuta, izuzetno dugim
seansama, forsiranju ispovedne
varijante "istine",
modelirajućem prikazivanju samog
sebe i svoje emocionalne
otvorenosti - i malom broju
terapijskih susreta. Ovim
programom terapije se postiže, s
jedne strane, brz i snažan
transferni odnos, a sa druge
strane, se isključuje vezivanje
klijenta za terapeuta i
prerastanje odnosa u transfernu
neurozu. To je koncept
terapijske drame, sa malim
brojem scena velikog
intenziteta. Sve to može da
doprinese i objasni izuzetno
visok procenat uspeha kod
Zoranovih klijenata.
Preostaje da komentarišemo
podatak o uspehu, koji nadmašuje
publikovane izveštaje o uspehu
psihoterapije uopšte.
Uprkos prigovoru ovoj terapiji,
terapeut ostvaruje pozitivne
promene, što i jeste cilj i
smisao psihoterapije.
Na kraju autoru niko ne može
poništiti - ono što je zasluženo
dobio od svojih pacijenata, a to
je potvrda klijenata - da im se
rad sa terapeutom dopao, da im
je pomogao - i da su mu veoma
zahvalni za pomoć.
U načinu rada Zorana Stojanovića
konfrontirana su neka pitanja
savremene psihoterapije. Njegov
glavni argument je iskazano
zadovoljstvo klijenata načinom
rada i učinkom terapije.
Postoje mnoge psihoterapijske
metode koje se uklapaju u
metodske propise, ali nemaju ni
približnu delotvornost kao
metoda Zorana Stojanovića.
Način rada Zorana Stojanovića
nije do sada prenesen - i nije
ga primenio niko drugi sa istim
ili sličnim efektom. Njegov
metod je sam Zoran Stojanović
kao ličnost. Kizinu ličnost
karakteriše: izrazita
izazovnost, harizmatičnost,
snažna emotivnost i
isceliteljska fanatičnosj. On
pokreće kod klijenata njihovu
snagu, psihološku energiju i
izaziva proboj psihosomatskog
oklopa u koji su se zatvorili iz
straha od svog bića ili
ličnosti. Možda Zoran
Stojanović, pod uticajem svojih
isceliteljskih ideja poseduje
izuzetnu sugestivnu moć
komuniciranja - kao osnovni
činilac njegove psihoterapije.
Evidentno je da traži kompromis
svojih isceliteljskih
potencijala i metoda priznatih
psihoterapijskih škola.
Da zaključimo: činjenica je da
je kod većine klijenata tokom
Kizine terapije došlo do
značajnih promena ili zaokreta u
opažanju i doživljavanju sebe -
od lošeg ka dobrom."